Romi u Srbiji: „Obrazovanje je put do slobode“

Turkijan Redžepi živi u romskoj Beograd mali u Nišu. Onde se doselio sa Kosova, 1999. godine. Po dolasku u Niš prvo je pokušao da napravi kuću u drugom naselju, a kada su ga komšije prijavile zbog bespravne gradnje, na nagovor supruge i djece ipak je prešao u romsku mahalu.

„Naši ljudi kažu kad se koja ovca udalji iz stada, pojede je vuk“, smije se danas Turkijan koji je već 25 godina Nišlija.

On za Niš vezuje brojne početke, pa tako i svoju današnju profesiju. U Nišu je sasvim slučajno postao glas sa radija, a onda i spiker na lokalnoj televiziji u informativnoj emisiji na romskom jeziku.

Kasnije je zajedno sa prijateljima osnovao nevladinu organizaciju koja se bavi romskim pitanjima, potom i medij koji izvještava o Romima.

„Baš pred jedan raniji Međunarodni dan Roma, spomenik Šabanu Bajramoviću na niškom keju oskrnavljen je i na njemu je pisalo 'smrt ciganima'. Ja sam uzeo kameru i snimao, okupili su se brojni aktivisti. Tu sam napravio prvu priču. Nisam imao nekog znanja o montaži, ali sam nešto uradio, i izbacio prve informacije u eter“, priča Turkijan za DW.

Tada su se izborili da se kamere postave oko spomenika. Te, kako kaže, sitne pobjede dale su mu vjetar u leđa da i dalje pomaže zajednici od koje je brzo zadobio povjerenje.

Pomaže kako stigne

Iako se bavio poslom koji ne donosi ni približno dovoljno novca za izdržavanje šestočlane porodice, za Turkijana je interes zajednice bio iznad svih ličnih interesa. U hodu je učio sve potrebne vještine od novinarskih, snimateljskih, montažerskih, do rukovođenja projektima.

„Nikad mi nisu bile pare na prvom mjestu, jer sam i sam pripadnik zajednice za koju se borim, i uvek sam gledao da nekako pomognem ljudima. Ako se zahvaljujući nekom tekstu ili videu zamijeni makar jedna sijalica, ipak smo učinili neko dobro djelo. To me i danas drži i veseli“, objašnjava on.

Danas se bavi znatno važnijim pitanjima u romskim naseljima. Učestvuje u Romakted programu Savjeta Evrope i EU, i kroz taj program pomaže brojnim romskim porodicama.

Neke porodice su dobile šporete ili drva za ogrijev, novu stolariju zbog bolje izolacije i slično. Kroz projekte svoje organizacije prikuplja dokumentaciju za legalizaciju kuća, za početak, iz jedne romske mahale u Nišu.

Kako Evropska unija pomaže

Evropska Unija kroz rad brojnih organizacija pomaže romskoj populaciji već decenijama, a jedna od njih je njemačka organizacija Help čije su ciljne grupe ugrožene kategorije stanovništva. Još od 1999. kada je Help počeo da radi u Srbiji do danas je podržano oko četiri hiljade romskih porodica.

„Trudili smo se da se ta pomoć koju pružamo zasniva i na edukaciji i obrazovanju koji su bili najneophodniji, na obezbjeđivanju stambenih rješenja, i na mogućnosti da dobiju opremu sa kojom će da obavljaju neku poslovnu djelatnost“, kaže za DW Stanislava Kulidžan, regionalna savjetnica za jugoistočnu i istočnu Evropu.

Dodaje da su uz pomoć njemačke Vlade 2018. godine započeli projekat koji je podrazumijevao ekonomsko osnaživanje, obrazovanje i obezbjeđivanje stambenih rješenja.

Obučavano je po blizu hiljadu ljudi, podržani mali biznisi koji „hrane“ preko četiri hiljade ljudi. Obnovljeno je skoro osamsto kuća u posljednjih pet godina. Na sve to utrošeno je oko deset miliona evra, kaže Kulidžan.

Sagovornici DW saglasni su da je obrazovanje jedno od ključnih pitanja u romskoj zajednici. Ipak, ova slika se polako mijenja na bolje. Nije mali broj mladih koji završe fakultete i zaposle se u struci.

Neke uspješne priče

Anita Cekić je danas psihološkinja sa brojnim edukacijama i sertifikatima u oblasti psihoterapije. Nikada nije živjela u romskoj mahali, ali nikada nije krila da pripada romskoj nacionalnoj manjini.

Iako je njena majka završila samo osnovnu školu, i ona i njene dvije sestre imaju fakultetske diplome. Danas sa ponosom kaže da je, iako još nije napunila ni četrdeset, postigla sve što je ikada željela.

„Kod nas se to podrazumijevalo, iako naša majka nije imala mogućnosti da se školuje, ali mi smo uvijek znali da ćemo na studije. Forsirala nas je da učimo, i to nam je bila jedina obaveza kako bismo, kada odrastemo, imale svoje parče hljeba“, kaže Anita.

„Ja sam uvijek bila odlična, i u osnovnoj, i u srednjoj školi. Fakultet sam završila sa 23, a neki ga ne završe ni sa 30“, priča ona.

„Volim svoj posao najviše na svijetu, imam mnogo mogućnosti za razvoj, za lični napredak“, objašnjava ona.

„Kada sam završila fakultet, tek sam tad, čini mi se, počela da radim na sebi. Završila sam edukaciju za psihodramu i imam sertifikat savjetnika, sada završavam specijalizaciju za porodičnog i bračnog psihoterapeuta. To je učenje cijelog života i mislim da nikad neću da stanem. Tako vaspitavam i svoje dijete “, kaže Anita koja je zaposlena u niškoj osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u koju idu mahom romska djeca.

„Mnogo me boli realnost"

Ranije je radila u drugim školama, ali onda je odlučila da svojim primjerom romskoj djeci, a posebno djevojčicama, pokaže koliko je obrazovanje važno.

„Moram da kažem da me mnogo boli realnost, i da se medijski ne plasira prava slika. Boli me to što i dan danas postoje djevojčice koje se udaju od između dvanaeste i petnaeste. Jedna da se uda, za mene je mnogo, a kamoli što je to veliki broj“, priča Anita za DW.

„I dalje postoji uvriježeno razmišljanje, 'tradicija' da mora da se uda, da je obrazovanje, naročito za žensko dijete, nepotrebno. Čak i kad dijete ima volju, roditelji ne podržavaju tu volju za obrazovanjem, obezvrjeđuju školu jer 'nema posla', tako kažu“, navodi Anita.

Dodaje da je upravo jedna djevojčica iz njene škole prekinula školovanje zbog udaje i otišla u Italiju prije završetka osmog razreda. Slučaj je po zakonu prijavila Centru za socijalni rad.

„Apelujem na roditelje te djece da je jedini put za izlazak iz siromaštva i stigme iz te pogrešne slike koju šaljemo većinskoj populaciji i ljudima uopšte, isključivo i jedino obrazovanje. To je put da budemo i jednaki i ravnopravni, slobodni jednostavno. Ja sam sve uspjela sama. Pomogla sam samoj sebi svojom diplomom, radom i trudom“, kaže Anita i dodaje:

„Neki roditelji još uvijek ne shvataju da jedna srednjoškolska diploma, da ne pričamo o fakultetskoj, daje svu slobodu ovog svijeta, i stavove, i razmišljanja, i prijatelje, i mogućnost da putujete, daje sve – vi sebi možete sve da obezbijedite“, zaključuje ova žena.