Bledska podvodna zvona

Iz Ljubljane nas je ispratila kiša. Aplikacije sa vremenskom prognozom predviđale su nam suh dan na Bledu. Kiša će se – kažu virtuelni meteorolozi – sita napadati do deset sati ujutro, kada bi trebalo da stignemo.

Za ovaj sat i po koliko traje vožnja, posmatramo sivo nebo zakačeno za vrhove planina. Autoput je skoro prazan. Kada izlazimo u varoš na jezeru, shvatamo da su se meteorolozi prevarili. Kiša još uvijek pada.

Razradili smo plan B za ovakav slučaj. Nećemo odmah sići na obalu jezera, već ćemo najprije popiti kafu u lokalu Zima, koji se nalazi u gornjem dijelu grada. Prvih nekoliko stotina metara kroz varoš koja se tek budi odaju utisak bogatog banjskog mjesta sa alpskim građevinskim naznakama – ukrasne fasade, strmi krovovi.

Ulazimo u Zimu, nenametljivo smještenu u prizemlju jedne kuće. Skoro sva mjesta u lokalu su zauzeta, a pred vitrinom sa kolačima je red.

„Edna i edina", čitam na tabli. Ko je ta jedna i jedina i to od 1966. – skoro moja generacija? „Kremna rezina“ glasi odgovor na slovenačkom. To je politički korektan naziv za kolač koji je postao slavan pod nazivom Blejska kremšnita. Slovenačka verzija austrougarsrske poslastice „cremschnitte“, prvi put zebilježene u jednom kuharu u Gracu oko godine 1800. Moje djetinjstvo je bilo prožeto nikad do kraja razriješenom dilemom – krempita ili šampita.

Prepoznao sam slovenačku rođaku te davne krempite, pa nisam imao kud, naručio sam dvije „rezine“ i dvije kafe. Prvih sat vremena na Bledu čekali smo u poslastičarnici da prestane kiša. Kafa nam je vraćala optimizam, a „kremna rezina“ je zaista bila „edna i edina“.

Bledska krempita je zapravo uvozna atrakcija. Vojvođanin Ištvan Lukačević, koji se na Bled doselio poslije Drugog svjetskog rata, modifikovao je stari recept u hotelu Park. I stvorio bledski konditorski bestseler.

Ovdje i jezero i zdanja oko njega, pa i kolači imaju uzbudljivu istoriju.

Sklad i mjera

Kiša više ne pada, izmaglica nad jezerom se razilazi. Orijentišemo se prema šiljku zvonika i uskoro se nalazimo pred neogotičkom Crkvom Svetog Martina. Izgrađena je 1905. na mjestu stare crkve po nacrtu Fridriha fon Šmita, čovjeka koji je osmislio i bečku Vijećnicu.

Na Bledu nema monumentalnosti, sklad i mjera su više cijenjeni. Tako i ova crkva svoju ljepotu pokazuje na drugi pogled. Freske su djelo poznatog slovenačkog slikara Slavka Pengova.

Iza crkve počinju stepenice koje su uklesane u stijenu. Gore, visoko, na kamenoj litici stoluje Bledski zamak. Poslije kraćeg oklijevanja odlučimo da se popnemo. Muke uspona se isplate najkasnije na trećoj ili četvrtoj promjeni pravca stepenica. One cikcakaju uz stijenu, sa svake platforme Bledsko jezero postaje još ljepša razglednica.

Na obali prepoznajem poznate hotele i pristanište. Ovdje, 140 metara iznad vode, čini mi se da je do pristaništa tek nekoliko zamaha krilima. Ko ima krila. Pošto nismo ni anđeli ni ptice, u povratku će nam biti potrebno pola sata spuštanja niz stepenište i laganog hoda obalom.

Sam zamak nije imao rezidencijalni dio, jer biskupi jesu posjedovali grad, ali nikada nisu stolovali u njemu. Na kapiji utvrđenja postaje jasno da su poslovno vješti domaćini pronašli izvor prihoda u prodaji romantičnog mjesta za vjenčanje u kapeli i veselja u restoranu unutar zidina.

Poslije kraćeg obilaska, silazimo istim putem prema varošici. Imamo namjeru da je upoznamo izbliza.

Hiljadu zapisanih godina

Bled se prvi put pominje 1004. godine kao posjed cara Svetog rimskog carstva i njemačkog kralja Hajnriha II koji ga pod imenom Feldes poklanja biskupu iz Briksena, gradića u današnjem i talijanskom Južnom Tirolu. Bled će ostati biskupski feud sve do 1803. A utvrđeni zamak iznad sela na jezeru simbol te vlasti.

To ne znači da prije tog zapisa nije bilo Bleda. Još u kameno doba čovjek je znao da cijeni ono što nude okolne šume i jezero. Slijedile su poznate evropske epohe – Kelti, Rimljani, dolazak slovenskih plemena, čak i prva slovenska država, franačka, pa habzburška vlast sve do Prvog svjetskog rata.

Banjska istorija Bleda dobila je podstrek kada je u idilično mjesto na jezeru došao Arnold Rikli. Ovaj Švajcarac je bio osnivač pokreta koji je odbacivao upotrebu lijekova, vjerujući u isceliteljsku moć sunca, vazduha i vode. On 1855. godine prelazi na Bled gdje osniva „Prirodni zdravstveni zavod“. Ljeti je boravio na jezeru, a ostatak godine je u Italiji i drugim evropskim zemljama vrbovao imućnu klijentelu za dolazak na u ovaj kraj.

Može se reći da je Rikli izmislio Bled kakav danas znamo. Slava liječilišta i odmarališta je vrtoglavo rasla. Godine 1901. Bled je dospio na stranice Njujork tajmsa: „Bled je lijepo mesto, interesantno, ono zaslužuje da bude poznatije sa ove strane Atlantika.“

1870. je jedna pruga okrznula jezerski kraj, a 1907. Bled dobija i svoju stanicu.

France Prešern je o Bledu zapisao stihove koji će mu obezbijediti posmrtnu slavu i u turističkim prospektima: „Ne postoji u Kranjskoj ljepši kraj, kao s okolinom ovaj, što liči na raj.“ Ne treba da čudi što je prvi spomenik velikom slovenačkom pjesniku podignut 1883. baš ovdje, na obali Bledskog jezera.

Valja se sjetiti da je poslije Prvog svjetskog rata Bled izabran za ljetnu kraljevsku rezidenciju Karađorđevića. Dvorska svita i ministri, strani diplomati i državnici bili su česti gosti. Milan Stojadinović je na Bledu ugostio jednog od vodećih nacista Hermana Geringa.

Komesarijat Rajha za učvršćivanje njemačkog naciona je u okupiranoj i razbijenoj kraljevini Jugoslaviji na Bledu imalo sjedište sa zadatkom da „pranjemačku zemlju vrati kući“. To je značilo raseljavanje slovenačkog stanovništva, partizanski otpor i represalije. Treba li reći da je poslije rata Tito imao vilu na Bledu?

Drugom polovinom 19, vijeka na obali jezera podignuto je 135 vila. Neke od njih do danas daju mjestu jedinstven buržoaski šarm.

Podvodno zvono

Šetajući obalom nabasamo – na priču. Priča ide ovako: lijepa žena živjela sa mužem u zamku. Njega ubiju razbojnici i bace ga u jezero. Udovica se zakune da će skupiti novac za zvono i da će ga pokloniti crkvi na jezerskom ostrvu. Prodala je srebro i zlato iz kuće, dala da se izlije zvono. Majstori su ga natovarili na brodicu i uputili se ka ostrvu.

Digla se strašna oluja i potopila čamac sa zvonom. Udovica padne u još veću tugu. Na dnu jezera su i njen dragi i zvono koje mu je posvetila. Mještani kažu da od tada, za jasnih, zvjezdanih noći, zvuk zvona dopire sa dna jezera.

Ova priča ima sretan kraj za turističke radnike Bledskog jezera. Oni su na obali postavili tablu koja na slovenačkom, njemačkom i engleskom pripovijeda legendu. Na drvenom pristaništu postavljena je kontura simbola srca. Turisti se tu i danas redaju kao na pokretnoj traci.

Kako da se ne slikaju na mjestu odakle je čamac ponio zvono ljubavi, vjernosti i tuge koje nikada neće stići na odredište, crkvu posvećenu Djevici Mariji na ostrvu u pozadini.

Ali priča ima dodatnu poentu. Udovica je otišla u neki rimski manastir. Kada je umrla papa je lično poklonio zvono koje tada pronalazi svoje mjesto u crkvi na ostrvu. Kažu da će svakome ko začuje to zvono i nešto poželi, želja biti ispunjena.

Bledsko ostrvo

Vrzmamo se po Bledu, obalom, pa uličicama iznad nje. Nailazimo na kafiće i restorane, na radnje sa suvenirima. Iako vrijeme nije idealno, sve je više posjetilaca. Čujemo njemački, hrvatski, engleski, italijanski. Naravno, ni kineski ne smije da fali. Naše simpatije pobrao je alpski medvjed sa harmonikom. Dječak u meni odmah u ovoj figuri vidi ogromnu igračku.

Ponovo silazimo do obale ispod hotela Park. Tamo upravo pristaje jedan brodić. Bešuman je. Njegov motor je na električni pogon. Ovakva plovila koja odvoze turiste do Bledskog ostrva imaju svoj lokalni naziv – pletna. Jedni kažu da naziv ima slovenački korijen – zbog nekadašnjeg pletenog krova. Drugi u toj riječi prepoznaju njemački korijen za ravan pod čamca – plattboden.

Kako god, zanat upravljanja ovim čamcem na jezeru cijeni se još od vremena Marije Terezije, kada su seljaci sa lošijom zemljom dobili pravo da se bave kormilarenjem. To pravo se prenosilo s koljena na koljeno.

Plovidba traje dvadesetak minuta. Crkva Marijinog uznesenja na ostrvo je najčešći reklamni motiv za posjetu Bledskom jezeru. Legenda kaže da je na tom mjestu bio hram staroslovenske boginje Žive, stvoriteljke Bledskog jezera. Izgleda da je lijep, skoro mističan položaj ostrvceta oduvijek znao nadahnuti ljude da na tom parčetu zemlje okruženom vodom i planinama izgrade svoja kultna mjesta.

Sama crkva je nastala na temeljima ranohrišćanske bogomolje, rušena je u zemljotresu i obnavljana, a današnji izgled je poprimila u 17. vijeku. Čuveno „zvono želja“ je izliveno 1534. u Padovi.

Pored crkve je kafić u kojem se može sjesti uz prozor i posmatrati jezero. Ono je zbog četinara čak i zimi nalik na modrozeleno ogledalo. Sa obje strane ostrva su stepenice prema pristaništima. Za 99 stepenika koji strmo vode ka crkvi kažu da će bračnu sreću imati onaj mladoženja koji od pristaništa uznese mladu do vrha. Kondicioni trening za mladoženje i besplatan lift za nevjeste.

Na ostrvu se zadržavamo sat i po. Ulazimo u isti čamac. Pada mi na pamet da se za vrijeme boravka nije oglasilo zvono. Nasred jezera napregnem uši, ne bih li čuo makar podvodno zvono. Samo zujanje motora. Moraćemo da ovamo dođemo još jednom, ljeti. Legenda spominje noć sa zvijezdama i zvuk zvona iz utrobe jezera.

Bledski dragi kamen

Na obali već imamo cilj. Picerija Rustika je najbolje ocijenjena, iako su joj konkurencija elitni restorani. Srećom, rezervisali smo sto, inače ne bismo došli na red. Poslije ručka u ovom lokalu saglasni smo da je to bila najbolja pica koju smo pojeli izvan Italije.

Na skromnoj bledskoj autobuskoj stanici već čeka dvadesetak ljudi. Vozač je po načinu kako sebi u brk psuje, negdje iz Hercegovine. Izrazito nabusit, što je za Sloveniju prije izuzetak nego pravilo.

Među putnicima su i dvije djevojke porijeklom iz Beograda. Odrasle su u Sloveniji. Njihova priča o toj zemlji nije turistička. Slične izjave su mi poznate – često takav ton imaju naši ljudi širom Evrope. Sve se svodi na ovo: Ovdje nije tako lijepo kao što ljudi misle. A tamo je mnogo ljepše nego što tamošnji ljudi misle.

Razumljivo, ove djevojke ovdje žive, a tamo dođu na odmor. Perspektive nam se ne poklapaju. Mi živimo tamo, a ovdje smo na odmoru. Pričljivija djevojka koja ima blag slovenački naglasak i promaši poneki padež, kaže, na primjer, da su klopa i muzika bolji u zavičaju njenih roditelja. Slovenci navodno ne znaju da se zabavljaju.

Rekao bih da je slatka čežnja za imaginarnim zavičajem čarobna lupa kroz koju umanjuju svoju Sloveniju, a uvećavaju svoju Srbiju. Jedini stvarni lijek za zavičajnu čežnju jeste – povratak u zavičaj. Ali njih dvije uglas kažu da ne mogu da se vrate, nabrajaju sijaset razloga. Mlade su, naučiće da je bolje voljeti izbliza nego izdaleka.

Ovaj razgovor me navodi na pitanje, da li bih mogao da živim u ovako idiličnom mjestu od pet hiljada duša kao što je Bled. Dolazim do zaključka da pitanje nije dobro postavljeno.

Nije važno gdje si, već s kim. Bled je istorijom izbrušen dragi kamen. Ipak je najvažnije imati nekoga u čijem oku se može prepoznati sjaj tog dragog kamena – radost zajedničkog putovanja.