1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Migracija

Seobnici i selidbenici

17. decembar 2022.

Emigranti su iseljenici, a imigranti useljenici. Ovovekovni novogovor je seobnike između dve zemlje nazvao migranti. Imaju i Međunarodni dan migranata – 18. decembar. Ali nemaju zavičaj. Jednom sam bio jedan od njih.

https://p.dw.com/p/4L5zS
Foto: Fotolia/Peter Atkins

Pre pola veka nisu postojali migranti. Bar ja tada nisam čuo za njih. Ali do dečjih ušiju je dolazila zlokobna reč „emigracija“. Nju su u pola glasa izgovarali gastarbajteri, označavajući tako one mračne tipove, koji su se ugnezdili tamo negde na zapadu, te presreću poštene jugoslovenske radnike nudeći im da i oni postanu neprijatelji svoje zemlje.

Dakle, sa stanovišta pijanih gastarbajterskih priča, emigranti su bili naš politički ološ koji jednom pobegao tamo da nas otud mrzi. Sreća te su u tim pričama naši ljudi u tuđini tom emigrantskom ološu uvek pokazivali zube, pa i mišiće.

Emigranti, imigranti, migranti

Reč imigrant, očito u rođačkom odnosu sa reči emigrant, do moje svesti doprla je jednog jutra kada je voditelj na radiju najavio stvar Led Zeppelina – Immigrant song. Voleo sam tu energičnu stvar sa njihovog trećeg albuma. Mnogo kasnije pročitao sam da su „Cepelini“ napravili tu stvar posle koncerta na Islandu i zapravo pevali o Vikinzima koji veslaju prema britanskim ostrvima da ih pokore. To su bili ti „useljenici“ – Odinovi ratnici bez milosti.

Zemlja iz koje se čovek iseljava u njemu vidi emigranta – iseljenika. A zemlja u koju se doseljava vidi ga kao imigranta – doseljenika.

Čovek koji se kreće između te dve tačke u planetarnom novogovoru dobio je naziv „migrant“. Između poznate nesreće (da ostane) i nepoznate nesreće (da ode) migrant bira onu drugu, nepoznatu. Naša reč bi prema toj analogiji morala glasiti „seljenik“. Ako iskoristimo pesničku slobodu te kretanje miliona ljudi na planeti nazovemo seobama, onda su ti ljudi – seobnici. Pojedinačne selidbe iz stana u stan ljude čine selidbenicima.

Kao mlad čovek imao sam uglavnom književni pristup temi. Početkom devedesetih postao sam i ja čestica u izbegličkom talasu sa Balkana, postao sam sobnik. Kasnije, kada sam se selio sam, bez epske pozadine stotina hiljada nesrećnika, moje selidbe iz grada u grad, iz zemlje u zemlju napravile su od mene selidbenika.

Stigavši u Nemačku, preko noći sam postao neko drugi – u očima domicilnih ljudi u Bavarskoj video sam sebe najpre kao tuđina a onda kao stranca. To svakako nije prijatno iskustvo, ali je korisno.

Tuđin postaje stran

Tuđin nije neko ko dođe i ode, već neko ko dođe i ostane, kaže Georg Zimel u svojoj „Sociologiji“ iz 1908. Moje iskustvo potpuno potvrđuje ovaj nalaz. U Vangenu, varošici nadomak Bodenskog jezera, u punoj sezoni je mnogo turista. Varoš izgleda kao grad iz Diznijeve bajke, od starih bedema koji okružuju grad, do višespratnih „skeletnih kuća“ sa ukrštenim gredama na fasadama i gradskim kapijama sa kulama. Tu je i planinska reka koja teče pored zidina. Doselio sam se u kasno leto. Ljudi u prodavnicama i pekarama bili su široko osmehnuti. Kada je došla jesen, a oni shvatili da nisam turista, da ću ostati sa njima, njihova lica su postala zvanična, pogledi nepoverljivi. Postao sam im stran.

Stranac je tuđin koji je postigao određen stepen bliskosti sa domaćim stanovništvom. Uspostavljanjem trajnog kontakta sa okruženjem pridošlica više nije vanzemaljac. Ljudi u njemu prepoznaju biće koje pripada domaćoj svakodnevnici ali je isključeno iz ritualnog simuliranja domicilne zajednice, odnosno nacije. Tuđin ostaje tuđ, ali stranac se kad-tad pretvori u prijatelja ili neprijatelja.

Da bi razumeo pravila igre zajednice u koju je stigao, stranac je prisiljen da analitički dovede u pitanje sve aspekte života sa kojim je suočen. Da bi umeo da pita, mora naučiti jezik. Uzimajući učešća u domicilnim komunikacionim igrama on biva prepoznat kao stranac i to ne toliko na osnovu stranog akcenta koliko na osnovu potrebe da se stalno raspituje o smislu pravila igre. On je poput deteta, mora rasklopiti mehanizam, da bi shvatio čemu služi.

Podsetimo da su evropski srednjovekovni vladari svojim sinovima dovodili vrhunske učitelje iz inostranstva. Zašto? Zato što strani intelekt može oštroumnije raščiniti datost od domaćeg, kojem nedostaje distanca. Onaj ko želi pametnog prestolonaslednika mora mu na vreme dovesti stranog učitelja, ne bi li mu ovaj objasnio zemlju kojom će jednom vladati.

Ubrzavanje rada analitičkog uma stranca nije jedini pozitivni aspekt njegove marginalnosti. On je biće koje više nije tamo a još nije stiglo ovde.Njegova ga ekvidistanca prema obe kulturno-jezičke destinacije gotovo neumitno vodi kosmopolitskim ubeđenjima. Upravo ta osobina ponekad izaziva nelagodu kod starosedelaca. Ko stalno postavlja neočekivana pitanja o stvarima koje se razumeju same po sebi izlaže se riziku da naiđe na nerazumevanje.

Strukuralna tuđost

Strukturalna tuđost je pojam kojim je nemački sociolog Armin Nasei označio stanje savremenog čoveka i njegovog društva. Bezavičajnost je masovna pojava čak i kod onih koji od rođenja nisu mrdnuli iz svog sela, jer veliki, alavi svet sve totalnije i agresivnije, simbolično-medijski ali i realnim mehanizmima moći, penetrira u svaki kutak čovečanstva sa vedrom globalizacionom porukom da na ovoj planeti niko nije ili uskoro neće biti kod kuće. Ljudi uglavnom doživljavaju stranca koji dođe među njih kao vesnika te zlokobne poruke. Nasei je reakciju na pojavljivanje tuđina nazvao “paradoks stranca”.

Paradoksalno je to što nam je on tuđ, objektivno ne znamo ništa o tom ljudskom biću. Ali mislimo da znamo sve, jer mu pripisujemo niz osobina iz rezervoara sopstvenih predrasuda. Tako naša negativna emocija stabilizuje “znanje” koje nije znanje. Još jedan paradoks spominje nemački sociolog – paradoks vidljivosti. Jedna osobina stranca – najčešće boja kože ili način oblačenja – uzima se kao znak za sve ostale osobine koje se pripisuju nepoznatom čoveku.

Paradoks privilegovanog stranca

Kako ovi mehanizmi deluju osetio sam na sopstvenoj koži, video bezbroj puta u svakodnevnom životu. Ovim paradoksima dodao bih još jedan – paradoks privilegovanog stranca.

Poznavao sam čoveka – rastao je u istoj bosanskoj kasabi kao i ja – koji je iz Holandije, gde se obreo kao ratni izbeglica, pozivao na linč bliskoistočnih migranata na Balkanskoj ruti. Pitao sam ga da li zna šta bi se desilo njemu, da je većinsko društvo u kojem je našao utočište tada kada je on bio na dnu lanca ishrane, razmišljalo i delovalo poput njega sada. Reagovao je agresivno. Iza njegovih tirada krilo se nešto, čega nije bio potpuno svestan – čisti rasizam. On je svojevremeno “zaslužio” pomoć, ali ovi ljudi je ne zaslužuju, jer su “ružni, prljavi i zli”.

Slično je reagovao gospodin iz Rurske oblasti, koji je penziju zaradio u nemačkoj štampariji. Bio je aktivan u srpskim klubovima, rado je učestvovao u organizacijama književnih večeri i koncerata. Njegov gastarbajterski staž mu nije smekšao dušu. Kada su izbeglice iz Sirije počele stizati u Nemačku, počeo je govoriti kao nemački ekstremni desničar. I u njegovom slučaju paradoks je više nego očigledan. Da većina ljudi u zemlji misli kao on – ne bi nadrljali samo bliskoistočni migranti već i svi ljudi stranog porekla poput njega.

Pošto sam devedesetih neko vreme proveo sa ljudima iz stotinak zemalja sveta, radeći u Nemačkoj sve i svašta, nemam iluziju koju često ima obrazovana srednja klasa sklona idealizovanju multikulture. I stranci sa sobom u prtljagu donose predrasude. Jedni o drugima, kao i o ljudima među kojima su se obreli. Ali elementarna pristojnost zahteva humano tretiranje svakoga, naročito ako imate iskustvo nemoći – to je osnovno iskustvo svakog stranca suočenog sa novom zemljom. Ova dva čoveka, nekadašnji izbeglica i nekadašnji gastarbajter, svoje davno iskustvo nemoći nisu pretvorili u solidarnost već u svojevrsnu bahatost prema onima koji su u sličnoj situaciji kao i oni pre nekoliko decenija.

Stranac kod kuće

Da se vratim početku mog razmišljanja o migraciji – emigraciji i imigraciji. Gastarbajteri su „gostujući radnici”. I oni su jednako seobnici kao i oni momci sa Orijenta koje u Beogradu srećemo u senci spomenika Stefanu Nemanji ili na putu Kameničkom ka Zelenjaku. Ne samo oni, već i politički emigranti, stručni imigranti, ratne izbeglice, svi su oni pošli na putovanje na koje ljudsko biće ima pravo.

Razmislim li o sopstvenoj porodici, videću u njoj kretanje u poslednja dva veka. Otac moje bake po majci je Italijan iz Senja, koji se skrasio u Zagrebu. Njegova žena je bila iz Koruške. Moja baka se udala za deda koji je u Zagreb došao iz Srbije da studira veterinu. Njihove biografije su okončane u svetskom ratu – umrli su u Ćupriji. Ostalo je njihovo dete, moja majka, da postane učiteljica i promeni petnaestak adresa u Srbiji, da bi se skrasila u Bosni. Tamo je i sahranjena. Očevo prvo veliko putovanje iz Crne Gore bilo je za Mauthauzen. Šta su iskustva tuđine spram ultimativnog iskustva logora? On je sahranjen iznad Lima.

Nastavio sam nomadsku tradiciju, promenio sam nekoliko država, petnaestak gradova i tridesetak adresa. Moj sin ih za sada sakupio deset. Selidbenici i seobnici.

Interesantno je da mi je sin kao i milioni druge dece rođene u Nemačkoj u statistikama zaveden kao „osoba sa migrantskom pozadinom”, iako mu je majka Nemica. Ja sam ta „pozadina”.

Armin Nasei je jednom zabeležio da je stranstvovanje pretpostavka mišljenja.To je utešno, pošto sam jednom bio kod kuće u stranoj zemlji, a sada živim kao stranac u zemlji svoga rođenja.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.