Put mira i ljubavi od Haaga do Srebrenice

„Na putu nas ljudi gledaju s velikim zanimanjem, zaustavljaju nas i pitaju što to radimo, kamo idemo? Na našim naprtnjačama nosimo zastave BiH, Europske unije i države kroz koju prolazimo i po tome smo prepoznatljivi. Ljudi nas podržavaju i imaju respekta za to što radimo", kaže za DW Suad Pašalić koji je 9. travnja 2023. godine iz Nizozemske prvi put krenu na "Put mira” Den Haag – Memorijalni centar Potočari.

„Rat sam proveo u Srebrenici, preživio genocid i 1997. sam došao u Nizozemsku sa suprugom i sinom koji se rodio 14. svibnja 1995. godine u Srebrenici. Moja sestra je 1992. godine bježeći od rata stigla u Nizozemsku i bila mi je velika podrška po dolasku ovamo. Sada u Nizozemskoj živim normalan život poslije teškog psihičkog liječenja od posljedica rata, koje je trajalo više od 10 godina", počinje svoju priču Suad Pašalić ili Mikan, kako ga zovu prijatelji, a taj nadimak je dobio još davno u njegovim rodnim Potočarima.

Mikan nam priča da je na ovu ideju o pješačkom pohodu došao još prije tri, četiri godine i najprije je mislio da je ostvari 2025. godine na 30-tu godišnjicu od genocida.

„Zašto sam se odlučio da to uradim ove godine razlog je bojazan da se ne razbolim i da to ne omete moju namjeru, jer već imam 61 godinu", kaže Mikan.

„Da se takvo zlo nikada i nikom ne ponovi"

On je tijekom rata u Srebrenici od 1992 do 1995. godine vodio dnevnik po kome je napisao knjigu „Zloglasna kamenička Bukva“ i u njoj je detaljno opisao kako je preživio genocid. „Božjom voljom sam preživio da svjedočim i upozoravam kako se to zlo nikada i nikom ne bi ponovilo", kaže Pašalić.

Abdulah i Bego Halilović su rođaci. Proveli su rat u Srebrenici, kao i Suad su 1995. godine imali sreću da živi, kroz šume izađu iz obruča i dođu do Tuzle. Abdulah je nakon rata kao policajac radio u Srebreniku i od 2021. je u penziji. Bego Halilović živi u Gradačcu i radi u poduzeću koje se bavi proizvodnjom betonskih elemenata i asfalta. On je uzeo tri mjeseca neplaćenog odmora da bi mogao sudjelovati na Putu mira.

Na pitanje što je cilj ili misija njihovog putovanja, odgovara Suad: „Smatrao sam kako najprije treba nas, preživjele genocida podsjetiti da ne smijemo zaboraviti što nam se desilo u srpnju 1995. godine u i oko Srebrenice. Da podsjetimo Europu i svijet što nam se desilo. Europa brzo zaboravlja da su na tlu BiH počinjeni strašni zločini i genocid. Želimo podsjetiti kako se moraju poštovati presude Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju, kao i presude svih sudova u BiH i regiji. Kad nam već o svemu odlučuju stranci - jer se naši političari ne mogu ili neće dogovoriti, želimo da nam naprave državu po mjeri svih njezinih građana. Da Bosna i Hercegovina bude uređena kao Europska unija i da nas ne dijele po etničkom principu".

Oni u zatvoru, mi na put...

U svemu ovom što rade ima puno simbolike. Simbolika je najprije što time - kako kažu; žele odati počast svim žrtvama u Bosni Hercegovini, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.

„Na `Put mira` smo krenuli ispred zatvora u Scheveningenu iz Den Haaga gdje su zločinci čekali presude za genocid u Srebrenici i zločine u čitavoj BiH. Mi preživjeli smo pošli kao slobodni ljudi, dok su osuđeni zločinci po raznim zatvorima. Željeli smo time pokazati da se nikome ne isplati činiti genocid ni zločin. Želimo da u svijetu vlada ljubav i mir, da prestanu svi sukobi na planeti. Solidariziramo se i s ukrajinskim narodom", kaže Suad.

U samoj tehničkoj organizaciji pohoda nije bilo nikakvih problema. Suadov prijatelj Samir Šišić, rodom iz Cazina koji je rat proveo u tom dijelu BiH, a danas kao i Suad živi u Nizozemskoj, samoinicijativno se ponudio da će im na putu biti logistika. Drugi prijatelj, također Bosanac i poduzetnik koji je želio ostati anoniman, posudio im je svoj kamp-karavan u kojem spavaju. Tu im Samir priprema hranu, ali uspijeva i povremeno pješačiti s njima. Pješače oko 25 kilometara dnevno. Put prolazi kroz šest država i trajat će tri mjeseca.

Poštovanje i podrška

„Susrećemo puno ljudi s naših balkanskih prostora različitih nacionalnosti. Ima tu Hrvata, Albanaca, Srba i svi se zanimaju što to mi radimo i kad im kažemo, oduševljeni su i daju nam podršku. Jučer smo na putu sreli Srbina iz Kraljeva koji vozi kamion. Zastao je pozdravio nas i pita kuda i zašto idemo? I on nam je dao podršku da ustrajemo. Dugo već pješačimo kroz Njemačku koja je velika zemlja. Puno Nijemaca nam prilazi i zanima ih kamo idemo i svi nas podržavaju i pokazuju respekt", kazuje Suad i prepričava jedan interesantan događaj na putu.

„Prolazili smo kroz neki gradić u Njemačkoj, ne sjećam se više imena, kad neko za nama viče „Bosna, Bosna". Bio je to jedan Albanac s Kosova koji se, kada je čuo gdje idemo, oduševio i častio nas vrućim burekom", kaže Suad.

Po dolasku u BiH oni se 8. srpnja planiraju priključiti „Maršu mira“ koji tradicionalno kreće iz sela Nezuk kod Tuzle prema Srebrenici, putem kojim su '95. godine Srebreničani iz opkoljene enklave izlazili na slobodni teritorij. Sa sudionicima marša 10. srpnja će stići u Potočare.

"Bili su čak protiv!"

„Na putovanju nas novčano pomažu naše obitelji, prijatelji, poznanici, dobri ljudi. Službeno sam, putem e-maila obavijestio nekoliko institucija i udruženja iz BiH koje su u svom radu na neki način povezane s pričom o genocidu. Nisam tražio od njih novac ili drugu materijalnu pomoć, ali nažalost nismo dobili nikakvu podršku, niti bilo kakav službeni odgovor. Neki pojedinci iz tih organizacija su čak bili protiv ovog projekta. Oni znaju tko su, a ja ću ih po završetku puta i javno imenovati. Naše putovanje nema nikakve veze s bilo kakvom politikom i političarima. Ovo je samo put mira i ljubavi", kaže na kraju Suad Pašalić.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu