Sjećanja na posebnog djeda - Pabla Pikasa

Kada je Pablo Pikaso umro 8. aprila 1973. godine, ostavio je milionsko nasljeđe, ali ne i testament. Bilo je potrebno punih sedam godina da se inventarišu i katalogizuju sve slike, skulpture, crteži, pisma i tekstovi u Pikasovom posjedu. Rezultat je zapanjujući: 1.856 slika, 7.089 crteža, 30.000 grafika, 1.355 skulptura i 2.880 komada keramike.

Njegova druga supruga - Žaklin Rok - ne samo da ga je štitila od javnosti u njegovim posljednjim godinama, već je takođe uskratila vanbračnoj djeci i unucima da prisustvuju sahrani.

Bernard Ruiz-Pikaso, unuk koga smo sreli u Parizu, tada je imao 13 godina. On je sin Paula Ruiz-Pikasa, prvog sina Pabla Pikasa i njegove prve supruge Olge Koklove i samim tim „zakonski nasljednik" – još nije jasno šta bi vanbračna djeca trebalo da dobiju.

Ali i država je pružila ruku: porezi na nasljedstvo se plaćaju zbog velike zaostavštine, u Francuskoj je prvi put primijenjen zakon – takozvani „Dation". Prema tom zakonu dozvoljavalo se nasljednicima da plaćaju porez ne u novcu, već u umjetničkim djelima. Tako je 1985. godine nastao Pikasov muzej u Parizu, u kome se nalazi najveća umjetnikova zbirka sa 5.000 eksponata i 200.000 dokumenata i predmeta iz lične arhive.

Prije dvadeset godina, Bernar Ruiz-Pikaso poklonio je dio svoje kolekcije kako bi zajedno sa svojom majkom osnovao Pikasov muzej u Malagi. Njegov slavni djed rođen je u andaluzijskom primorskom gradu 25. oktobra 1881. godine.

DW: Kada ste prvi put shvatili da je vaš djed jedan od najvećih genija u istoriji umjetnosti 20. vijeka?

Bernard Ruiz-Pikaso: Tek neposredno uoči njegove smrti 1973. godine, shvatio sam da je on prilično poznata ličnost. Kao dijete sam ga redovno posjećivao na jugu Francuske. Uvijek je bio okružen mnogim prijateljima i živio je u velikoj kući prepunoj umjetničkih predmeta. Uvijek je bio veoma zauzet. Ali ja sam tada bio mlad i nisam shvatao koliko je on umjetnički važan. Ali primijetio sam da se ljudi ugledaju na njega. Nije bio tretiran kao stolar ili električar, već sa više poštovanja.

Osnovali ste Pikasov muzej u Malagi i kažete da bi Pikaso mogao da bude prva pop zvijezda u istoriji umjetnosti. Kako muzej obilježava sjećanje na Pikasa i šta je planirano kao dio proslave godišnjice smrti?

Slučajno se 20. godišnjica muzeja poklapa sa 50. godišnjicom Pikasove smrti. Sa mojom majkom Kristin Ruiz-Pikaso prije dvadeset godina sam osnovao muzej i od tada radimo na proširenju kolekcije. Godišnjicu ćemo proslaviti popisom dobara i vidjeti gdje smo danas i osposobiti kuću za budućnost. Jer, muzejski svijet i publika su se mnogo promijenili u posljednjih dvadeset godina.

U 21. vijeku sve su glasnije kritike ponašanja vašeg djeda prema ženama. U jednom intervjuu ste rekli da je bio feminista. Možete li to objasniti?

To je citat jednog francuskog novinara izvučen iz konteksta u španskim novinama.

Da, mislim da je način na koji je prikazivao sebe, ali posebno način na koji je prikazivao žene - kao majke, kao ljubavnice, kao strašne, histerične - izvanredan. U tom kontekstu mi je otvorila oči izložba u Orsej muzeju o njegovom plavom i ružičastom periodu. Tamo sam naučio da vidim njegova djela na nov način. Ove rane slike su prikazivale žene koje boluju od sifilisa ili gladuju u zatvoru. Pikaso se uvijek borio protiv tiranije i varvarstva na svim poljima.

Da li je antiratna slika „Gernika” iz 1937. bila slika kroz koju se politizovao?

Ne, Pikaso je od malih nogu bio uključen u razne grupe, koje su se borile za bolji život. „Gernika” je samo jedan primjer. Bio je to naručeni rad za španski paviljon na izložbi „Paris Expo" 1937. Ali i poslije toga nastavio je da se bavi posljedicama ratova. Na primjer, 1951. godine naslikao je sliku "Masakr u Koreji", a 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, sliku koja prikazuje ženu sa samo jednom rukom. Mislim da je Pikaso bio veoma osjetljiv umetnik, koji je jednako posmatrao i lijepe i tužne aspekte života.

Nikada nije bio u Nemačkoj. Znate li zašto?

Ne, samo mislim da nije volio da putuje. Više je volio da ostane kod kuće i radi u svom ateljeu. Ipak, otišao je u Poljsku da podrži tamošnji mirovni pokret i nekoliko puta je bio u Engleskoj. Pokušao je i u Sjevernu Ameriku, ali mu nisu izdali vizu jer je bio komunista.

Zašto se 1944. pridružio Komunističkoj partiji?

Pa, početkom 20. vijeka postojale su neke tiranske države u Evropi. Bilo je diktatora ili komunista i nekoliko demokrata koji su bili malo zainteresovani za umjetnost. Dakle, ljudi su morali da izaberu stranu. Umjetnici avangardnih godina bili su veoma nezavisni, bili su na neki način anarhistički. Nisu čekali da im neko kaže šta da rade. Svi su se politički angažovali. U formi umjetničkih manifesta, ali i kroz njihova umjetnička djela ili kroz svoje spise.

Pikaso je pisao i pjesme, što nije toliko poznato.

Naša fondacija je finansijski podržala francuskog izdavača Editions Gallimard da objavi Pikasove pjesme na španskom. Imao je veoma arhaičan stil, bez interpunkcije, bez tačke ili zareza. Kao rezultat toga, morate sami da prođete kroz tekst, razvijete sopstveni ritam i zamislite interpunkciju.

Kada je Pikaso umro bilo je komplikovano podijeliti nasljedstvo. Morali ste dati veliki dio francuskoj državi. Kako ste to riješili?

Pikaso je umro 1973. godine, a dvije godine kasnije nažalost i moj otac. Tada smo bili samo moja polusestra Marina i ja kao zakonski nasljednici. Iste godine je izvršio samoubistvo i njen brat. Bila je to tužna godina. Na kraju smo njegove žene, polubraća i sestre Maja, Paloma, Klod, Žaklin – Pikasova udovica – Marina i ja dijelili nasljedstvo. Bilo nas je šestoro. A onda su advokati, zajedno sa francuskom vladom, postavili takozvani „Dation”. Način otplate poreskih dugova umjetničkim delima. Zaista dobra metoda.

Postoji bezbroj izložbi u čast Pikasa 2023. Hoćete li ih sve posjetiti?

Još uvijek pokušavam da shvatim kako da budem na dva mjesta u isto vrijeme. Ne, neću ih sve vidjeti. Ali 2023. ću mnogo putovati jer svakako vrijedi posjetiti što više izložbi. Naša umjetnička fondacija učestvuje u nekim izložbama. A, koliko znam, predsjednici Francuske i Španije su došli na ideju da se proslava Pikasove godine završi u zgradi Uneska u Parizu. Jasan znak demokratskih vrijednosti.

Intervju vodile Sabine Oelce i Suzane Luerveg

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu